| Summary: | Kad si sama i umorna, preumorna da buljiš u mobitel ili koji drugi uređaj i tako tratiš vrijeme, zavališ se u hrpu jastuka i prepustiš prošlosti. Obično si pod pokrivačem, a kuća je prazna. Ponekad mjeseca nema, a s druge strane prozora nizak, sivi strop čini se nadohvat ruke. Njegova tamna svjetlost blijedi, ovisno o gustoći oblaka, i ti toneš u ono što se pretvara u metaforu.Put je često asocijativan. Mirišeš dobro. Dvanaest ti je godina i pohađaš Školu svetih Filipa i Jakova, a djevojčica koja sjedi iza tebe upita te može li od tebe prepisivati na ispitu. Sestra Evelyn na vrata garderobe, kao da je pano, redovito lijepi petice i jedinice. Djevojčica je katolkinja sa smeđom kosom do struka. Ne možeš joj se sjetiti imena: Mary? Catherine?Obično si tiha i nikome se ne obraćaš osim sada kad te ona to upita i poslije kad ti kaže da mirišeš dobro i zapravo više nalikuješ bjelkinji. Valjda misli da ti zahvaljuje što si joj dopustila da prepisuje i osjeća se bolje kad prepisuje od osobe koja je gotovo bjelkinja.
|
|---|