| Summary: | Pretpostavimo da nam padne cigla na glavu dok prolazimo ulicom. Iako nije uobičajeno počinjati znastveni tekst ciglama (ukoliko tema nije građevinarstvo), ipak se držimo te pretpostavke: pala nam je cigla na glavu i mi smo došli sebi. Postavimo zatim sasvim bezazleno pitanje: kako objasniti taj nemili događaj? Hoćemo li uzeti gusle i zapjevati o božjoj nepravdi koja je zadesila ne samo našu glavu nego čitavo pleme, rod, naciju; ili ćemo uzeti računalo te pokušati povezati putanju cigle s fizikom, pa s metafizikom; hoćemo li na kraju priznati da je pad cigle zapravo slučaj ničim objašnjiv ili možda sudbina? S vremenskim odmakom tumačenja se umnažaju: npr. nakon udarca odlazimo u bolnicu i tamo upoznamo svojeg princa ili princezu te cigla zapravo naznačuje početak ljubavne afere; ili, udarac inicira pitanja o smislu našeg života – tko smo i što smo... i tako dalje. Ono što je nepodnošljivo jest vjerojatno sama slučajnost događaja, nemogućnost da cigla pada bez gravitacije. Sva ta tumačenja ovise o širem polju diskursa; pad cigle umrežen je u mnoštvo tumačenja i značenja, koja pak opet ovise o širem polju diskursa; pa i pad cigle, kako tvrde Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, ovisi o činjenici da objekti zadobivaju smisao, da su osmišljeni jedino u diskursu, tj. u značenju koje im je dano (Hegemony 105; New Reflections 3). Naravno, to ne znači da nam cigla nije pala na glavu, da stvari, pojave, objekti ne postoje izvan naše glave: to samo znači da su one nama dane putem određenog diskursa. Ili Heideggerovim jezikom, naša bačenost u svijet pretpostavlja uronjenost u mnoštvo smislova, diskursa u kojima se formiramo mi, subjekti, objekti i tako dalje.
|
|---|